0

Što obući? Što jesti? Gdje spavati?

Sjećam se da me ovo pitanje nije puno mučilo prilikom kretanja na put. Glavna ideja je bila uzeti osnovno i napokon sjesti na bicikl isključivo s pogledom naprijed. Ipak, bilo je važno riješiti te osnovne stvari pa ću izdvojiti nekoliko glavnih pitanja koja su mi služila kao smjernice: što obući?, što jesti?, gdje spavati?

Da bi se donijele takve odluke, najbitnije je imati misao vodilju o vrsti avanture  u koju se čovjek upušta. Recimo, ako pričamo o ideji puta bez povratka, odnosno o turi koja će trajati nekoliko godina, ovaj članak vjerojatno nije ni vrijedan čitanja. Potrebno je uzeti nekoliko komada odjeće, četkicu za zube i krenuti. No, uz pretpostavku da je ideja vratiti se na početak u jednom komadu ili samo stići na destinaciju u koliko-toliko normalnim okvirima, pričat ću najviše o tome kako je moja priprema izgledala.

Ideja mojeg putovanja bila je stići u što kraćem roku od Zagreba do Barcelone – jesti po putu, spavati gdje stignem, ponijeti odjeće za dane koji mi slijede pa i ponešto za „izlaske u civilizirani svijet“, a slijed kojim sam išla u razmišljanju o putovanju išao je otprilike ovako:

  • RUTA – mislim da sam provela tjedne, ma lažem, mjesece, proučavajući na Google mapsu najbolju moguću rutu kojom ću stići najbrže, a da izbjegnem velike uzvisine, odnosno napore. Konačno, isprintala sam rutu kojom se okvirno želim kretati, a da posjetim i veće gradove po putu i ispunim si i turističku želju da obiđem sve što stignem u već unaprijed određenom vremenu. Za takvu, ciljanu, vrstu putovanja, plan putovanja je više nego potreban jer i sa najboljim planom vrijeme se lako može „izgubiti“ na traženje pravog puta. Ne treba se precijeniti, niti podcijeniti. Napraviti nekoliko manjih tura prije većeg putovanja je idealno i prema svojoj fizičkoj spremi odrediti što je u kojem periodu stvarno izvedivo. Rekla bih da je u konačnici bolje podcijeniti se jer stres manjka vremena je nešto što može uništiti doživljaj i samo putovanje. Odlična opcija je, da ne kažem i potreba, korištenje GPS-a po putu, koji je sada i daleko pristupačniji u roamingu.
  • BICIKL – što se tiče bicikla kao bicikla, bila sam zadovoljna svojim. Općenito ne mislim da treba stavljati naglasak na kvalitetu, sve dok je servisiran prije puta. Ako ima oba kotača, kočnice, lanac i po mogućnosti više od jedne brzine, you’re good to go. Kao „nadogradnju“ bicikla trebala sam nabaviti bisage, nosač za bisage, držač za mobitel (koji se ispostavio kao jako koristan i praktičan), nekoliko rezervnih zračnica, pumpa, ulje za podmazivanje lanca i komplet imbus ključeva za moguće male zahvate na biciklu. Imala sam sreću pa je bicikl sve izdržao bez ikakvih kvarova, ali definitivno treba misliti unaprijed i izučiti se napraviti barem osnovne popravke – zamijeniti gumu, zamijeniti lanac u slučaju pucanja, podesiti kočnice. Budući da ne pričamo o off-road skokovima, ovo su najčešći mogući kvarovi koji se mogu dogoditi na cesti i nešto sa čime je dobro biti upoznat prije upuštanja na duži put.
  • ODJEĆA – ljeto je idealno za ovakve pothvate. Budući da mi je osnovno polazište bilo da je teret koji ću staviti u bisage što lakši, čak i dvije majice (ili četiri) više, ne čine neku razliku u težini (tako sam barem mislila). Vratimo se na ljeto. Dakle, sve čini razliku. Ono što je u ovom slučaju bilo dobro je to što nisam bila primorana nositi 5 vesta i tri jakne, ali bez sumnje sam se zanijela u količini ‘malih ljetnih majičica’ koje sam kao mrvice iza sebe ostavljala po cijeloj zacrtanoj ruti ne bih li si olakšala teret. Želim istaknuti važnost biciklističkih hlačica. Ako želiš doći igdje sa svojom pozadinom, u obliku u kojem je bila kada si krenula, bez ovoga nema kretanja. Idealno bi bilo nositi sportske majice koje se brzo suše i nemati teret na leđima (ruksaci i slično) jer leđa, zbog položaja u vožnji, i ovako trpe dovoljno. Što se tiče same odjeće i pakiranja kao da idem na more, već kroz nekoliko dana shvatila sam da je jedino bitno imati nešto na sebi u čemu ću se osjećati ugodno. Ono u čemu sam doživjela otkrivenje je da sam najzanimljivije ljude upoznala najprljavija, pokisla, blatnjava, u najjednostavnijoj odjeći, da ne kažem bosa, doslovno ogoljena od materijalnih stvari. Bila sam čovjek. Zato, ne pretrpavaj torbu, apsolutno nije bitno.
  • HRANA – sportaši bi ovdje imali puno toga za reći, no ja sam se vodila politikom – što mi tijelo traži, to ću mu i dati. Kad to kažem, mislim na sendviče, hamburgere, čokoladu, puno čokolade i voće. Imala sam velike planove oko kvalitetne ishrane i o tome kako ću hranu nositi sa sobom i pripremati je barem jednom dnevno po putu, no budući da je hrana-sekcija došla zadnja na red prilikom pakiranja, to sam lagano izbacila i zaželjela si sretan put. Što se tiče uštede, uz ostale stvari, ovo je bio vrlo loš potez, ali kažem – sve ovisi o tome koja ti je ideja vodilja, koliki ti je budžet, kakav tempo želiš održavati i koliko želiš brinuti o svojem tijelu, a i u svrhu boljeg dnevnog rezultata. Hrane će uvijek biti negdje na putu, ako imaš vremena možeš uštedjeti i istraživanjem cijena po restoranima izvan centra grada, dućanima s gotovom hranom, ili se jednostavno počastiti finim autohtonim jelom na špici. Izbora ima, a izbor najviše ovisi o tvom trenutnom stanju.
  • SPAVANJE – o ovome bih mogla napisati više od nekoliko priča. Traženje smještaja, kao i mjesta za otvaranje šatora, hvatanje wi-fija ne bih li dogovorila susret sa nekim od couchsurfera ili bukirala sobu u zadnji čas, je tema koja mi je bila svakodnevni teret i doslovno svaki dan se odigrao drugačije. Npr., već prvu večer spavala sam kod divnog para Slovenaca (točnije, Slovenca i Korejke) koji su me vidjeli na cesti i pozvali k sebi, pritom mi dali auto da se odvezem do kuće dok je dečko vozio bicikl pretrpan stvarima. Ovakve situacije su toliko ispunjujuće, nesvakidašnje, obuzimaju daleko većom povezanošću od one između dvije nacije i prava ideja ovakvog putovanja je prigrliti sve što se desi, slušati svoju intuiciju i ne brinuti.

U smislu detaljnijeg planiranja i ne oslanjanja samo na prirodu i dobre ljude, a uzevši u obzir da tuš kad-tad trebaš, predložila bih stranice couchsurfing.com, čak više warmshowers.org, koja djeluje na istom principu, samo što su ovdje većinom biciklisti koji vole ugostiti druge bicikliste pa su time i otvoreniji i fleksibilniji oko tvog dolaska. Kada se probudiš sa zacrtanom dnevnom rutom i stvarno se zaputiš prema tom određenom cilju, on će rijetko biti ispoštovan jer, možeš znati cestu napamet, ali ne možeš znati što ćeš sve vidjeti putem i poželjeti zastati, koga ćeš upoznati, kako će ti tijelo reagirati na cestu taj dan i u tom smislu gotovo je nemoguće bukirati smještaj mjesec dana ranije za svaki dan puta. Predlažem vreću za spavanje i/ili šator uz nekoliko točaka na kojima se unaprijed najaviš da ćeš doći u okviru od nekoliko dana, što se preko stranice warmshowers.org itekako da organizirati.

PUTOVATI SAM ILI U PARU/DRUŠTVU

Ovdje se želim nadovezati na gornju temu, iako ovdje osobno nisam imala dvojbe. Tko me poznaje sjeća se da sam odbijala javljati se i s puta koliko sam bila u svojoj glavi i htjela se prepustiti samo cesti, upoznavanju sebe i otvaranju novim iskustvima.

Slobodna sam reći da bih opet otišla sama, no dogodilo se nešto neočekivano na putu – negdje pred kraj Francuske, upoznala sam Litvijca od 57 godina kojem je destinacija također bila Barcelona. Bivši sportaš koji ima kćer mojih godina i vjerojatno najdraži čovjek s kojim sam mogla putovati tu zadnju etapu. Ono što sam primjetila kod sebe je da sam bila daleko otvorenija i sigurnija spavanju u šatoru i uopće na otvorenom jednom kada mi se on pridružio, imala sam s nekim sjesti u kafić, jesti, doslovno dijeliti to jedinstveno iskustvo. Vjerujem da je taj ‘sindrom’ prisutan i kod putovanja u paru ili u većem društvu. Neke stvari možeš nadići u sebi sama vrlo lako, a za neke treba vremena. Ono što je meni bilo primarno u početku je da sam htjela sama sebi krojiti tempo, doživjeti što god me zadesi bez ikog bliskog i tako sve direktnije usvojiti, otvarati se brzo i polako koliko mi trenutak dopušta bez primisli da netko kraj mene ne dijeli istu viziju. S druge strane, dnevno sam u više navrata poželjela nekog svog da podijelimo priču, šalu, komentar, gradove, rijeke, mora, ali čak i to vidim kao dio cjelokupne priče koja se morala odviti ovako. Na kraju vjerujem da najviše ovisi o karakteru čovjeka i o tome što želi za sebe kao konačni cilj.